Otvorenje škole u Čerinu
Počeci školstva u Brotnju, pa tako i u Čerinu, potječu još iz XIX. stoljeća. Prvi pisani podatci govore da je Franjevačka katolička pučka škola u Čerinu započela s radom školske 1881./82. godine. Franjevci su ovu školu držali sve do otvaranja državne škole u Čerinu školske 1905./06. godine.
Kada su godine 1878. na ove prostore došle i uspostavile vlast austro-ugarske institucije, našle su vrlo malo škola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Naime, postojale su samo one koje su u tim teškim vremenima sagradili i vodili tada jedino pismeni ljudi, a to su bili franjevci. Stoga su austro-ugarske vlasti htjele sagraditi i osnivati nove škole koje će oni staviti pod nadležnost države. Tako je bilo i s novom školom u Čerinu.
No, zahvaljujući ponajviše čerinskom župniku i njegovu nesebičnom zalaganju, ali i uz određenu novčanu pomoć austro-ugarske vlasti, čerinska je škola ipak sagrađena. Nema sumnje, ova je škola bila od iznimne važnosti, odnosno ovaj je događaj imao nesagledive pozitivne posljedice u povijesti gornjebroćanskog kraja. O tom neopisivom raspoloženju puka i župnika piše izravni svjedok, čije izvješće donosimo u cijelosti zbog njegova povijesnog značenja:
„Župa čerinska, kojoj pripada 7 sela s ukupnim brojem žitelja od po prilici 3500 duša i to samih rimokatolika, proslavila je u ponedjeljak dne 16. o. mj. slavu otvorenja škole. Sela koja sačinjavaju župu čerinsku, leže u jednom od najljepših i najplodnijih krajeva kršne Hercegovine, zvanom Brotnjo Gornje.
Školu je otvorio mjesni župnik m. p. otac fra Jako Vasiljević i učitelj, komu je Visoka zemaljska vlada ovu školu povjerila. Osim uškolovane mladeži našao se pri otvorenju i liep broj njezinih roditelja, a bilo je dosta i i drugoga svieta, koji je došao otvorenju, hoteći time da pokaže, kako je školu jedva dočekao. Gospodin je župnik sakupljenoj školskoj mladeži i ostalom sabranom općinstvu najprije odslužio sv. misu i zazvao nad mladež Duha svetoga i božji blagoslov, zatim je sa suzom radosnicom u oku upravio na mladež nekoliko jezgrovitih rieči o važnosti i značenju škole za prosvjetu naroda. Razumijemo suze radosnice m. p. oca fra Jake. Svojom neumornošću, zauzetošću i samozatajom stekao je ovaj vriedni sluga božji ljubav i priznanje ne samo kod svoje braće franjevaca (usporedi: Spomenica pedesetgodišnjice hercegovačke franjevačke redodržave, str. 103), nego i kod svojih župljana, gdjegod je do sada bio župnikom. Koliko ovomu pravomu ocu svojega naroda na srdcu leži sreća i napredak narodni, pokazalo se je i pri osnivanju čerinske škole. Otac fra Jako je kroz više godina sakupljao oko sebe mladež svoje župe, učeći je čitanju i pisanju. Znao je on, da će tim načinom najlakše u narodu svome probuditi želju za budućom školom, koja je njegovom zauzetnom duhu već nekoliko godina bila gotova stvar. Prema onoj sv. pisma: Tražite i naći ćete; išćite i dat će vam se; kucajte i otvorit će vam se – fra Jako je kompetentne oblasti upozorio na potrebu škole u svojoj župi i evo se je njegova vruća želja i ispunila. Hinc illae lacrimae!
Vidom malena, no svojom suštinom veoma znamenita proslava otvorenja naše škole završila se time, što je mjesni učitelj sjetio uškolovanu mladež njezinih dobročinitelja, koji su je upravo krasnom školskom zgradom obdarili i time pružili priliku njoj samoj i svim njezinim nasljednicima, da duševno progledaju. Među ovim dobročiniteljima spomenu učitelj na prvom mjestu Njegovo Veličanstvo našega kralja, zatim Visoko zajedničko Ministarstvo u Beču, Visoku zemaljsku vladu u Sarajevu, veleslavnu okružnu oblast i slavni seosko-kotarski ured u Mostaru; najposlije spomenu dobročinitelje uškolovane mladeži, koji se nalaze u njezinoj sredini, a to su m. p. otac fra Jako Vasiljević i župljani župe čerinske, koji ne požališe ni troška ni truda, samo da njihova djeca dobiju školu. Svim tim svojim dobročiniteljima, reče učitelj, duguje školska mladež neiskazanu zahvalnost i poziva je, neka se tih svojih dobročinitelja vazda spominje i za njihovu sreću i napredak vazda se Bogu moli.
Na pohvalu svima onima, koji su pri gradnji ove škole bilo sborom bilo tvorom učestvovali, neka bude ovim javno istaknuto, da je školska zgrada sagradjena veoma solidno, liepo i ukusno, baš kako ovoj liepoj okolici i odgovara. To priznaje svatko, tko je ovu školsku zgradu razgledao. Svjedoci su i m. p. otci fra Augustin Zubac i fra Nikola Šimović iz Mostara, koji su desivši se ovdje u Čerinu, dne 19. o. mj. školsku zgradu pregledali i o njezinoj se gradnji veoma laskavo izjavili. Za taj dobrostivi posjet budi im i ovim putem izrečena srdačna hvala!
Na koncu neka bude spomenuto, da se je u ovu novootvorenu školu upisalo 65 djaka, a upisalo bi ih se još i mnogo više, da to školske prostorije dopuštaju. Upisani djaci sami su muškarci, jerbo djevojčica nije se za upis ni prijavilo. Roditelji za školu sposobne djece još ne misle na to, da je škola i za žensku djecu potrebna, pa će biti jedna od prvih dužnosti učitelja, koji će na ovoj školi službovati, da malo po malo roditelje i u to upute.
Na ovako sretnu početku kliče učećoj se mladeži i njihovim roditeljima: Vivant, crescant, floreant! Njihov Učitelj.“[1]
prof. dr. sc. fra Ivan Ševo
